Porodila sam se prirodnim putem i bila sam svjesna svakog trenutka i svega što se dešava oko mene. Ali onog momenta kada sam spustila pogled na svoje tijelo, onesvijestila sam se.

Prirodni porođaj je sigurno opisalo gotovo polovina žena koje su se porodile na ovaj način i u tim tekstovima možete pročitati gomilu ushićenja i pozitivnih poruka koje šalju budućim majkama.

pp

Ja ću biti malo realnija i saopštiću vam šta mi se stvarno dogodilo, iako duboko vjerujem da nisam jedina u tome.

Naime, porađala sam se prirodnim putem, ne baš svojom voljom i ne iz velike ljubavi prema još nerođenom djetetu (tolike da sam spremna da istrpim “nerealne” bolove), već sticajem okolnosti. Trudnoća je bila “ljetnja”, tako se to zove, i manjak osoblja u bolnici mi je uskratio mogućnost da primim epidural. Kako sam tu informaciju saznala početkom devetog mjeseca, dala sam sve od sebe da stignem da se pripremim za prirodni porođaj.

po

Nisam očekivala da ću poslije porođaja biti lijepa, ali nisam mislila da ću se raspasti

Svakodnevno sam išla na predavanja i vježbice koje se ne zovu džabe psihofizička priprema za porođaj. One uključuju predavanja o tome šta vas zaista čeka i šta će se to tačno odviti u vašem organizmu tokom tog završnog čina trudnoće, kao i vježbice koje pomažu da se kosti i mišići vašeg tijela pripreme za napor koji ih očekuje. Baš sam štreber, je l’ da ?

Sve su uspjeli da me nauče, osim toga kako da se nosim sa onim što slijedi kada se porođaj završi.

t3

Dakle, porodila sam se. I to u dva napona. Prije toga sam satima disala isprekidano jer to pomaže da se beba što prije spusti.

Da li je boljelo? Jeste. U nekom trenutku sam mislila da neću izdržati. Mišići su mi bili napeti kao strune. Ipak, izdržala sam kao i svaka druga žena koja jedva čeka da vidi, pomiriše, osjeti svoje dijete. Disala sam ispravno pri svakoj kontrakciji, disala sam ispravno i pri naponima i to mi je odvlačilo pažnju od samog bola. Vježbe su mi zaista pomogle.

Sve se odvilo kako treba i ja sam odahnula.

t5

A, onda – šok. Pridigla sam se na laktove kako bih vidjela bebu, ali nisam očekivala da će mi u sjećanju ostati urezano samo to na šta je ličilo moje tijelo. Raspala sam se , i bukvalno i psihički! Pala sam u nesvijest.

Kada su me dozvali, obuzeo me je bijes. Ne podnosim dobro iznenađenja, a još manje neznanje. Zašto mi niko nije rekao da ću u podnožju svojih nogu, osim bebe, vidjeti i gomilu tkiva koje visi na sve strane?!

 

Ne, nije ma prepala krv! Prepalo me je to što nisam očekivala da ću se “rascvjetati” i što nisam znala da postoje tehnike da do toga ne dođe, kao i one koje se primjenjuju kada do toga dođe. Prepalo me je to što sam bila svjesna da ništa nije gotovo, bila sam svjesna da bol tek počinje i da će trajati. Kada sam toga postala svjesna, onesvijestila sam se.

Poslije buđenja, istrpjela sam i taj bol, koji je za mene bio nesnosniji od samog porođaja i koji je trajao dodatnih pola sata. Istrpjela sam i postoperativni tok koji je zahtjevao da se ne pomjeram. Istrpjela sam i prezrive poglede pomoćnog osoblja i komentare: “Sve smo se mi tako porodile” i “Šta bi radila da si išla na carski”.

Pa, da sam išla na carski rez bila bih spremna na oporavak od mjesec dana. Ovako sam se iz prostog neznanja oporavljala tri mjeseca. Samo konci su mi ispadali dva i po mjeseca, jer sam ušivana na tri nivoa (grlić materice, vaginalni kanal i spoljni rez od epiziotomije).

Oporavljala sam se i patila što za to vrijeme ne mogu da budem “dobra majka”. Jer, otkud mi pravo da mislim o sebi sada kada imam dijete?!

Trpjela sam ogromne bolove, a iz glave mi nije izlazila slika raspalog tkiva. Nisam mogla da spavam, jer sam imala noćne more. Nisam redovno išla u WC, jer nisam mogla da podnesem bolove koji se javljaju kada treba da sjednem na dasku. Nisam podnosila tuširanje, jer me je bilo strah da pipnem ranu i da je sperem (onu koju mogu da pipnem, ne druge dvije).

ps

Postala sam paranoična od ogorčenosti koja mi se nakupljala iz dana u dan. Zagledala sam svoje tijelo da vidim gdje sam još oštećena samo iz razloga što sam riješila da na svijet donesem novi život. Zagledala sam stomak – koža je visila i bila nekako tanka. Zagledala sam ruke i noge – mišići su bili mlitavi. Zagledala sam lice, ništa mu nije falilo, ali… Jedino su mi se dopadale grudi – mlijeko je nadolazilo, pa su bile čvrste.

Počela sam da patim u tišini. Izjedala me je jedina greška koju sam napravila, a to je što nisam pitala predavače kako ja da se sačuvam i oporavim.  Njima je jedino bila bitna beba, a i meni u tom trenutku. Nisam ni shvatala koliko sam u stvari bitna ja! “Jer ako ja nisam dobro, ni dijete ne može da bude dobro” – čula sam od istih tih predavača, ali kasno. Toliko kasno, da je moja patnja eskalirala.

A KAKO MI JE DANAS, POSLE GODINU DANA I ČETIRI MJESECA?

Zaista nisam bila dobro. Ali danas, kada sam dobro, znam da je žena osuđena da prođe pakao ako samu sebe ne edukuje. Niko ne može bolje da vas pripremi za porođaj i postporođajni period od vas samih. Treba da se interesujete za ono što vas čeka i sa dobrom obukom nećete doživjeti ovako nešto.

daisykeech-46468441-336934120224362-4708032022563504025-n

Žene su stvorene da rađaju i mnoge su prošle isto što i ja, ali se nisu predale. Nastavljaju život, donose na svet predivna mala bića koja im osvježavaju život, stvaraju smisao i tjeraju ih na to da uče i ne prave više iste greške. Mene je moje dijete naučilo da je svaka rana tu kako bi zarasla, a ja sa njom porasla i bila bolja majka.

Danas, kada sam dobro, pitam se da li mogu da pomognem drugima da ne prežive istu bol, već da uživaju u svom djetetu od njegovog prvog udaha.

Ono što je važno, iz ove perspektive, mogu da kažem da dijete voli moje tijelo više nego ja, ali se trudim da u tom segmentu ljubav izjednačimo.

Izvor: novi.ba

LEAVE A REPLY